Instalacija ‘Tape’ grupe Numen / For Use dojmljiv je hibrid između skulpture, arhitekture i umjetnog krajolika koji je teško vezati isključivo uz jednu specifičnu cjelinu ili uz neki neutralan kontekst, kakav god on bio – prostorni, medijski, osjetilni ili umjetnički. Na prvi pogled podsjetit će na paukovu mrežu, u-vijek iznova ispletenu oko dostupnih čvrstih uporišta u prostoru u kojem je instalacija postavljena. Ta asocijacija nije loša, jer gdje god se naizgled fragilan ‘Tape’ do sada bio uselio, postao je nekom vrsta ‘staništa’ ni na nebu ni na zemlji. Ova privremena struktura nježno parazitira u ambijentu u koji se uselila, ne remeteći postojeće odnose i gabarite unutar njega, ali dodajući im neke potpuno nove i neočekivane, te omogućavajući nam da svaki takav ambijent doživimo na nov način, s drugačijim vizurama, drugim pravilima i mogućnostima boravka, kretanja, mirovanja i odmora. Instalacija ‘Tape’ izlagana je širom svijeta, do danas na ukupno 13 lokacija, uključujući galerije (Frankfurt), tvornicu (Beograd), kazalište (Beč), javni trg (Melbourne), park (Hasselt), potkrovlje (Beč) i zračnu luku (Berlin). Prva, ili radije ‘nulta’ verzija ‘Tapea’ bila je postavljena u Zagrebu u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva 2010. godine. To je ujedno i jedina verzija instalacije koja nije bila useljiva, iako se publika mogla kretati unutar i uokolo tankih prozirnih barijera koje je stvarala u malom izložbenom prostoru.

Primjer spominjemo samo zbog zanimljive diskusije koja se vodila oko toga zašto Numen, kao produkt-dizajnerski trojac, u dizajnerskoj galeriji predstavlja sebe kroz nešto što nije dizajn ni po jednoj konvencionalnoj definiciji. Numen je svoju odluku objasnio time što im se ideja galerijskog izlaganja upotrebnog objekta, koji je kao takav već zaživio, jednostavno nije sviđala. Istovremeno, može se reći i da je ‘Tape’ bio način da skupina autora, koja se dotad paralelno bavila industrijskim dizajnom (većinom za strane naručitelje) i kazališnom scenografijom, istraži prostore koji se otvaraju između scenskog i dizajnerskog, te između samoiniciranih i naručenih situacija. Tada im je upućena kritika da su zapravo učinili korak unatrag, prema ‘artu’, što je posebno zanimljivo ako znamo da je Numen započeo svoj rad krajem devedesetih otvoreno se držeći rigidne pozicije da dizajn mora biti isključivo funkcionalan i utilitaran. Otud i radni naziv ‘For Use’ koji se i danas pojavljuje u potpisu njihovih radova. Koliko god je ova kritika tada bila legitimna, kasnije inačice ‘Tapea’ postupno su pokazale kako je stvar daleko kompleksnija od površnog poigravanja s umjetničkim procedurama. Kada je instalacija postala useljivom, odnosno kad se pojavila ideja da bi se posjetitelji mogli slobodno kretati unutar nje, Numen je morao upregnuti upravo svoja dizajnerska iskustva da riješi taj problem. I to za svako mjesto i svaki kontekst ispočetka.

Poluprozirni tuneli kroz koje se publika kreće sačinjeni su od kilometara i kilometara selotejpa, materijala koji ne ulijeva pretjerano povjerenje u sigurnost, a s vremenom i gubi elastičnost pa instalacija ima ograničen vijek trajanja. Imamo li to na umu, ovaj Numenov rad na duhovit način pokazuje kako i najbanalniji uredski materijal može imati sasvim neočekivana svojstva, biti upotrebljen na neočekivane načine, pa čak i na trenutak steći neočekivanu glamuroznost. No najveća snaga ove zamisli je u brojnim interakcijama koje ona stvara – počevši od uvijek dinamičnih suradnji između autorskog tima i lokalnih ekipa tehničara i kustosa, preko same forme s arhitekturom u koju se ugnijezdila, do interakcije s ‘korisnicima’ i između samih ‘korisnika’ koji se nađu u njenoj utrobi. Konačno, gdje god je postavljena, instalacija ‘Tape’ mijenja i percepciju prostora, osobito javnog prostora, i njegove protežnosti onkraj uobičajenih fizičkih granica. Tamo gdje je dostupna, pružit će iskustvo blisko levitiranju, malo ćete je istraživati, a onda odvojiti barem trenutak za čistu dokolicu. U današnje vrijeme to nije mala stvar.